Ribarstvo u Hrvatskoj Posavini, posebno Lonjskom Polju, bilo je uz poljodjelstvo i stočarstvo osnovana djelatnost za preživljavanje. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ribarstvo je bilo najraširenije kao djelatnost od koje se moglo živjeti i prehranjivati obitelj na ovom području. Skoro svako kućanstvo je imalo čamac.

Ribarski alati spominju se još u 19. stoljeću, kada su se mreže izrađivale od kudelje. Kasnije se pored mreža i vrški izrađuju i drugi ribarski alati poput gece, sačme i podigača, a umjesto kudelje koristi se ribarski konac koji je trajniji jer manje upija vodu te s tim i duže traje. Selo Puska u kojem sam rođen, nalazi se uzvodno od Jasenovca prema Sisku, gdje protječe rijeka Sava neposredno ispred kuće, a nekad nije bilo niti nasipa pa je voda ponekad dolazila i do same crkve koja je bila centralno mjesto u selu.

Često sam s ocem, sada pokojnim Ivanom Vojković, išao na Savu. Moj otac je godinama lovio ribarskim alatima koji su danas prerasli u tradicijske ribarske alate na „prestoru Trebež“ tj. na ušću Trebeža u rijeku Savu. Do ušća Trebeža u rijeku Savu moralo se veslati uzvodno četiri kilometra ( oko jedan sat vremena ), gdje se prolazilo lađarima poznatog čoška „Vojkovićeva vrba“. Upravo na tom području samog ušća, na kopnu je bila „ribarska koliba“ u kojoj su se ribari sastajali i boravili. Bili su to ljudi starosti pedeset, šezdeset godina, Đuro Bogdanović, Mato Brtan, Mijo Holjevac i dr...

Ta njihova volja i ljubav za ribolov i očuvanje tradicijskog ribolova u meni je ostavila dubok trag te s velikim entuzijazmom i zadovoljstvom nastojim dalje pronositi duh starih vremena tradicijskog ribolova da se isti očuva od zaborava i prenese na nova pokoljenja.

Fotografije potječu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.